Svjedočenja o zločinima u Bijeljini: Redžep je ležao, glava je sva bila u krvi, njegovu Tifu je pokosio rafal

Pitanja o krivcima za ubistva i širenje mržnje ostala su otvorena 30 godina od početka rata u Bijeljini i užasnih zločina počinjenih u tom gradu.

Dženita Mulabdić i njen suprug Muhamed bili su zadovoljni životom u Bijeljini i radovali su se te 1992. godine još jednoj prinovi u porodici. Sin Adnan imao je već dvije i po godine, a Dženita je bila ponovo trudna. Ona se i danas dobro sjeća tačnog trenutka u kojem su se stvari za njih promijenile, nakon riječi Muhamedovog oca sa kojim je radio u automehaničarskoj radnji. Nakon što se jednog jutra vratio iz trgovine on je rekao da stanje u Bijeljini nije dobro.

– Rekao mu je, osjeti se neki čudan pritisak i neka što prije ide kući zbog mene i Adnana – prisjeća se Dženita.

Nakon kratke šetnje u gradu čuli su pucnjeve. Sutra su osnovne stvari spremili za putovanje.

– Muhamed je izašao da preparkira auto u dvorište i tada mu je jedan naš komšija Dragan Čeliković rekao da ako bude potrebno dođemo kod njega u podrum. Osjetila sam ja da je moj Muhamed bio jako nervozan, ali i dalje smo ostali u stanu. Normalno je sve bilo osim što se čuo poneki pucanj – priča Dženita.

Ona se sjeća da su ulice početkom aprila 1992. godine bile prazne kada su prešli u kuću Muhamedovih roditelja. Dok se sa obližnje džamije čuo poziv na molitvu 2. aprila, na vrata njihove i kuće komšija Redžepa i Tife Šabanović zakucali su vojnici. Dok su izlazili iz kuće nakon svojih komšija, Dženita se sjeća da je ispred nje bio Admir Šabanović.

– Njega su udarali kundakom i sklonili su ga. Kada sam prošla kroz hodnik samo sam vidjela lokvu krvi. Automatski sam izašla na njihov ulaz kuće i kako sam pogledala, desno je ležao Redžep potrbuške, glava je sva bila u krvi. Tifa je htjela njemu da priđe, ali u tom momentu je bio rafal iz džamije koja se nalazi preko puta – sjeća se Dženita.

Dženita je u tom trenutku očekivala da će vojnici ubiti i nju ali su je vratili u kuću kada im je rekla da je trudna.

– Ušla sam u kuću i njih je bila puna kuća. Nisu imali maske i baš se vidjelo da su arkanovci – prisjeća se ona i opisuje kako su ih uskoro pustili vani gdje je vidjela komšije Redžepa i Tifu kako leže na asfaltu, što je prizor koji će postati jedna od najpoznatijih ratnih fotografija zahvaljujući Ronu Havivu.

– Ja sam čula Tifu kako zapomaže, što znači da tada nije bila mrtva – kaže Dženita koju su sa drugim ženama ponovo sklonili u jednu kuću.

– Nakon toga smo čuli pucnje i najvjerovatnije da su tada ubili Admira i mog Muhameda. Nakon nekoliko dana izašli smo, moja zaova je tražila svog brata, mog muža Muhameda. Nije ga bilo. Kasnije je otišla u mrtvačnicu i prepoznala ga je – govori Dženita.

Ona kaže da je o svojim iskustvima svjedočila istražiteljima Haškog tribunala, ali za ubistvo njenog muža nikada niko nije osuđen.

– Boli me to što nikada niko nije odgovarao – kaže Dženita i dodaje da se nije vratila živjeti u kuću iz koje je protjerana.

– Odem ja u Bijeljinu, ali tamo se sve promijenilo i više nije to taj grad. Rijetko ko da se tamo vratio, jer tamo i nazivi ulica su po tim ljudima koji su vršili zločine – kaže ona.

FOTO: Birn

 

Počast za dobrovoljce

Bijeljina je grad blizu granice u koji su se te 1992. godine povlačili vojnici iz Hrvatske i Slovenije, objašnjava novinar i pisac Jusuf Trbić.

– Bijeljina je bila generalna proba rata. U Bijeljini se radilo sve ono što se kasnije radilo u drugim gradovima – kaže Trbić.

On i drugi povratnici sa kojima je razgovarao Birn ne vide iskreno suočavanje sa prošlošću u svom gradu uprkos tome što političari zvanično osude incidente kojima su izloženi. Jedna od najdužih ulica u Bijeljini, koja od kuće u kojoj je Dženita rodila dvoje djece i iz koje je posljednji put odveden njen muž vodi do centra grada, danas se zove po jedinici čiji su pripadnici bili u Bijeljini u aprilu 1992. godine – Ulica Srpske dobrovoljačke garde kojom je komandovao Željko Ražnatović Arkan.

Ražnatović je bio optužen u Haagu, ali je ubijen u Beogradu prije početka suđenja. Do sada je osuđen samo jedan član njegove jedinice. Trbića naziv ulice po ovoj jedinici danas podsjeća na prizor ubijenih ispred porodične kuće Šabanovića kada je odvođen u štab Ražnatovića.

– Ja sam te mrtve ljude vidio. Kada smo prošli ovuda i kada sam vidio Šabanoviće, meni su se noge odsjekle – kaže tadašnji direktor Radio Bijeljine dok pokazuje mjesto na kojem je Haviv napravio fotografije.

– Zahvaljujući toj slici koja je pravi simbol rata protiv Bosne, ovaj slučaj Bijeljine postao nadaleko poznat – kaže Trbić.

Jusuf Trbić FOTO: Birn

 

Ali uprkos fotografijama koje su služile kao dokaz, Trbić nije zadovoljan količinom i načinom na koji su zločini procesuirani.

– Da stvar bude gora, i ono što je procesuirano, naprimjer logor Batković, oni koji su vodili logor, koji su optuženi, oslobođeni su. Među optuženima, osim Petra Dmitrovića, nije bilo nijednog komandanta logora. Nije bilo onih koji su naredili da se civili kupe iz kuća i odvode u bodljikavu žicu. A recimo, u jednom trenutku 1994. godine je bilo odvedeno oko hiljadu ljudi, uključujući i žene i djecu. Tamo je ubijeno više od osamdeset ljudi, za nekim se još traga – kaže Trbić.

Logor Batković kod Bijeljine formiran je 1. aprila 1992. godine. U njemu je, prema Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, bilo zatočeno 1.700 nesrpskih civila i ratnih zarobljenika, dok je, prema podacima Saveza udruženja logoraša Tuzlanskog kantona, kroz ovaj logor prošlo oko 4.000 osoba, od kojih je ubijeno njih 80.

Za zločine počinjene u Bijeljini do sada je osuđeno desetak osoba. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je zbog zločina počinjenih na području Bijeljine, između ostalog, osudio bivše funkcionere političkog vrha Republike Srpske Radovana Karadžića na doživotni zatvor, Momčila Krajišnika na 20 godina zatvora, a Biljanu Plavšić na 11 godina, dok je nekadašnji ministar unutrašnjih poslova Mićo Stanišić osuđen na 22 godine zatvora.

Asistent na Odsjeku za kriminologiju Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu Mirza Buljubašić, koji se bavio temama tranzicijske pravde, objašnjava da su i presude u Haagu pokazale da je Bijeljina bila test za početak i razvoj rata u BiH.

Postoji mnogo činjenica utvrđenih pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, koja tužilaštva u Bijeljini i na nivou Bosne i Hercegovine mogu koristiti u istragama i optužnim postupcima a još uvijek postoje svjedoci događaja, kaže on.

– Ne može se govoriti da su svi slučajevi nemogući za riješiti zbog nedostatka u dokazivanju, već o ograničenjima i teškoćama upravljanja pravosuđem i načinima kako se odgovorni pojedinci ophode prema zločinima i žrtvama – pasivnost i odbijanje da se zločini nazovu pravim imenom i žrtvama da priznanje i satisfakcija predstavlja nemogućnost suočavanja s prošlošću – kaže Buljubašić.

U Srbiji su zbog zločina u ovom gradu osuđeni Dragan Jović na 20 godina, Zoran Đurđević na 13, a Alen Ristić na deset godina zatvora, dok je Sud Bosne i Hercegovine zbog zločina u logoru Batković na deset godina zatvora osudio Gligora Begovića.

Okružni sud u Bijeljini je za zločine na ovom području na pet godina zatvora osudio Danila Spasojevića, dok su drugi sudovi u BiH zbog zločina počinjenih nad zatočenicima u logoru Batković osudili Džemala Zahirovića na osam godina i Fikreta Smajlovića na četiri godine i deset mjeseci zatvora.

Presudom u Bijeljini za zločine u Batkoviću oslobođeni su Đoko Pajić, Petar Dimitrović, Đorđe Krstić i Ljubomir Mišić.

Mehmed Đezić FOTO: Birn

 

Među odvedenima u logor Batković, u septembru 1994. godine, bio je i Mehmed Đezić iz Janje. Razdvojen je od supruge i dva sina, a u Batkoviću je proveo skoro 11 mjeseci.

– Svi muslimani su ostali bez posla, dobili su otkaze u svojim preduzećima, u svojim firmama. Kako ja, tako i moja supruga zbog neučešća u oružanim snagama tadašnje srpske Republike Bosne i Hercegovine. Svi smo dobili otkaze, a naš život tu se zasnivao uglavnom na poljoprivredi, ono što smo mogli raditi da bismo preživjeli – kaže Đezić i objašnjava da je sedam dana bio zatočen u školi u Brijestu iznad Priboja koja je danas renovirana.

– Nije bilo vode i uvjeti su bili katastrofalni. Poslije sedam dana, došli su kamioni da nas vode na neku lokaciju, a mi nismo znali gdje. Zatvorili su nas u te cerade i vodili nas u nepoznatom pravcu. Bilo nas je više od stotinu, sigurno – prisjeća se on i opisuje da su dovezeni u Suho Polje nadomak Bijeljine, gdje su proveli pet dana.

– Za tih pet dana smo dobili samo po jedan komadić hljeba i dobili smo dvije-tri sitne kruške. Samo su nam donosili vodu za piće. Spavali smo na golom betonu, tu u Fazaneriji. Nakon pet dana po nas je došao jedan autobus i jedan kamion – kaže on.

U logoru Batković sjeća se da je spavao na paletama, po tri čovjeka na dvije spužve.

– To je bilo totalno neuvjetno, miševi su hodali po nama. WC-i su bili katastrofalni, hrane je bilo minimalno. Ljudi su odvođeni svaki dan. Jednostavno, dođe kamion i kažu treba im dvadeset ljudi i pokupe i proberu te i odvezu ih na ratišta – prisjeća se Đezić.

On kaže da se među prvima vratio u Janju, naselje u predgrađu Bijeljine.

– Nisam htio kao logoraš, registrovani logoraš od Međunarodnog crvenog krsta, a mogao sam ići dalje. Ja sam težio uvijek da se vratim i vratio sam se čistog obraza, čistih ruku, jer nisam nikome ništa loše učinio. Oni koji su meni učinili, neka se sramote, njima je na čast – smatra on.

Uvjeren je da je bolje procesuiranje odgovornih moglo pomoći smanjenju mržnje.

– Za Janju bi samo trebalo da je dosta ljudi osuđeno, kao i za Bijeljinu pogotovo, gdje su činjeni još veći zločini. Malo je poznata činjenica da je više od dvije stotine Bošnjaka u Bijeljini i Janji ubijeno – podsjeća Đezić.

Buljubašić smatra da se odgovor na pitanje zašto krivični procesi nisu učestali na prostoru Bijeljine vjerovatno nalazi u nemogućnosti relevantnih institucija, ne da pokrenu određene radnje, već da se i subjekti unutar tih institucija – koji predstavljaju ono što zovemo vlast – suoče s prošlošću.

Žrtve iz Bijeljine izgubljene su iz političkog i javnog diskursa BiH, smatra on.

– Simbolički prostor i političke aktivnosti u Bijeljini nisu katarzične – žrtve nema u sjećanju na prošlost. Upravo suprotno, zločin i zločinac se veličaju posredstvom historijskog revizionizma, a kolektivne traume se održavaju i naglašavaju poslijeratnim generacijama. Bijeljina se, prema tome, ne razlikuje mnogo od ostatka Bosne i Hercegovine, ali ima svoje specifičnosti – smatra Buljubašić.

Neizvjesnost za povratnike

Merima Duraković od 1996. pokušava da dobije odgovor institucija u Bijeljini ko je odgovoran za smrt pet članova njene porodice u septembru 1995. godine. Ona je tada već bila u izbjeglištvu u Tuzli gdje je zajedno s mužem, jednomjesečnom bebom i četverogodišnjim sinom protjerana iz svog doma u Bijeljini kada je saznala za smrt članova porodice. Kaže da su pronađeni za sinijom dok su večerali i da je u prostoriji pronađeno devet metaka. Na to je ukazala još 1996. godine u Sekretarijatu unutrašnjih poslova (SUP) u Bijeljini.

– Hoću da znam šta se desilo i zbog čega. Rekli su mi da su moji umrli prirodnom smrću – kaže Merima.

Dok se prisjeća koliko je pomoći tokom rata dobijala od komšinice druge nacionalnosti, ona napominje da izostanak pravde odnosno procesuiranja utječe na život povratnika i osjećaj sigurnosti.

– Preživjeli umiru. Njihovi potomci se raseljavaju po svijetu. Pitanje je, ima li ikakve šanse da pravda ovdje ikada više trijumfuje – kaže Trbić kojemu je prije nekoliko mjeseci u Bijeljini zabranjena promocija knjige eseja.

Dženita Mulabdić govori da dugo nije bila svjesna gubitka muža.

– Kada sam odlazila na mezar stalno sam pitala da nisu slučajno pogriješili, nisam željela prihvatiti da mog Muhameda nema. Ali jednostavno, život je morao krenuti dalje. Nekad sam se pitala hoću li ja moći dalje, ali život te sam tjera – kaže ona.

Trbić, čija je knjiga “Majstori mraka” bila dio dokaznog postupka protiv bivšeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića, osuđenog na doživotnu kaznu zatvora, navodi kako povratnici zbog osjećaja poniženja i gubitka povjerenja u pravosuđe i institucije danas ponovo odlaze iz Bijeljine.

– Ljudi vam odavde odlaze, jer smo se svi umorili od ove neizvjesnosti i sramote koju doživljavamo svaki dan. Ja sam maloprije vidio na ulici čovjeka koji je bio u Arkanovoj gardi i koji je imao zadatak da ubija zarobljene, odnosno privedene civile. On u centru grada sjedi mirno, sunča se – kaže Trbić.

Proći kroz najdužu aleju u gradu koja danas nosi naziv po dobrovoljačkoj gardi nije jednostavno za bivšeg logoraša Đozića.

– Ne osjećam se prijatno pogotovo kada prolazim ulicom Srpske dobrovoljačke garde, Trgom gdje je bista Draže Mihajlovića. Nije baš prijatno. Niko se ne rukovodi time da li vrijeđa osjećanja drugih, ako nisu njihovi sunarodnjaci – kaže Đozić.

Buljubašić govori kako je sada krajnje vrijeme da se čuje glas žrtava iz Bijeljine i da se pokrenu i okončaju krivični postupci.

– Ali i da se omogući satisfakcija žrtvama izvan krajolika krivične pravde, barem za one žrtve koje su još uvijek među nama – živima – kaže on.

Osvrćući se na nedavne provokacije povratnika u Janji, Đezić govori da mu najteže pada to što to rade mladi ljudi. Brine ga kako se rat u Ukrajini danas odražava na BiH gdje, kako navodi, narativi mržnje još uvijek žive.

– Više se bojim za mlade ljude, za svoju djecu i svoju unučad – kaže on.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*