Oca mu ubili a majka ga ostavila kao bebu, Amir oženio lijepu Zerinu: Zašto moj babo nije tu da me vidi sretnog?

Amir Šečić imao je samo tri dana kada ga je majka Fenzila ostavila u Domu za nezbrinitu djecu u Tuzli. Tu je odrastao. Kada je napunio 18 godina odlučio je da je potraži.

Dolaskom na njena vrata, Amir je pitao: „Majko, šta za tebe znači ovaj dan, moj rođendan?“. Na to je ona odgovorila: „To je za mene sasvim običan dan“.

Od tada do danas, Amir je nije tražio. Svoj životni put pronašao je u novim izazovima u kojima je uspio.

Napisao je dvije knjige, priprema treću. Sa onom “Teško da sam bio dijete”, Amir je obišao Evropu i pronašao ljude koji su mu pružili utočiste i ljubav kao prava porodica.

  • Jedno znam, a to je da nikada neću upoznati čovjeka koji mi je dao život, ali ne i egzistenciju. Svi mi kao djeca imamo san, imao sam i ja. Sanjao sam da ću jednog dana upoznati babu. Babu o kojem sam toliko slušao, ali ga nikada nisam vidio, niti čuo njegov glas. Zvao se Ibrahim – jedan je od citata knjige “Teško da sam bio dijete” mladog autora Šečića.

On je knjigu posvetio ocu Ibrahimu, koji je ubijen u srebreničkom genocidu i kojeg nije upoznao. Ista  svjedoči o njegovoj pobjedi nad nesretnim okolnostima, preprekama i životnim iskušenjima koja je prošao nakon što ga je majka napustila kao bebu.

  • Odrastanje bez roditelja, ljubavi majke i oca, podrške, pomoći, savjeta najbližih, sa saznanjem da me je majka napustila, velika je bol koju nosim kroz život. Za mene majka ne postoji. Ona me je ostavila i nastavila da živi kao da ne postojim. Za mene je mrtva – pričao nam je svojevremeno Amir.

Često je ponavljao da ima dvije želje u životu: prva – da jednog dana osnuje porodicu, da svoju djecu obgrli ljubavlju i pažnjom, onom nezamjenjivom roditeljskom, koju on nikada nije imao; i druga – da bude policajac i da dijeli pravdu.

Iako je, često ima običaj reći, život bio nepravedan prema njemu, nekako je uspijevao osigurati egzistenciju od prodaje knjiga, ali i pomoći dragih ljudi. Uvijek je imao veliku podršku porodice Beganović iz slovenskog Kopra koji su porijeklom iz Cazina.

Baš u Kopru je najviše boravio. I tamo je uspio ispuniti jedan dio svoje prve želje. Naime, ovaj 26-godišnjak u Kopru je upoznao dvije godine mlađu Zerinu. Bili su u vezi koju su 14. augusta krunisali brakom.

Sudbina je, priča za Hayat.ba ovaj hrabri mladić, spojila baš njih dvoje koji imaju sličan život. I jedno i drugo su kao bebe bili odbačeni!

Naime, Zerinu su kao bebu ostavili roditelji. Bila je u Domu za nezbrinutu djecu u Tuzli. Nakon dvije sedmice usvojio ju je bračni par iz Slovenije.

  • Upoznali smo se u Kopru gdje sam često dolazio. Baš tu se rodilo poštovanje, ljubav. Iste su nam sudbine. Ni jedno, ni drugo ne znamo za svoje roditelje – priča nam Amir.

Veli da je sretan štro se oženio, kako zbog Zerine koju neizmjerno voli, tako i onih koji su, zbog gorke sudbvine koja ga je zadesila, govorili da ni u čemu neće uspjeti, pa ni u zasnivanju porodice.

  • Kako sam se oženio malo drugačije gledam na neke stvari. Mnogima sam i ženidbom dokazao da ću uspjeti. Osvetio sam se onima koji su mislili da su vjeru, ljubav… ubili u meni… onima koji su ubili na hiljade ljudi, onima koji nisu vjerovali u mene – nastavlja priču za naš portal hrabri Amir.

Na vjenčanju mu je bilo posebno teško. Pričajući nam o tom, za njega i Zerinu najsretnijem danu, zastaje… Jedva progovara. Ponovo je skupio snage i pokušao ispričati kako se osjećao tog dana.

  • Tog dana bilo je ljudi koji su mi bliski, koji su tada bili uz mene. Ali… u jednom momentu, to ne mogu zaboraviti nikako, okrenuo sam se i vidio Zerinine roditelje (usvojitelje op.a.), goste, moje prijatelje. Nisam vidio nikog sebi jako bliskog! Osjetio sam neopisivu unutarnju prazninu u sebi. Pomislio sam više puta zašto moj babo nije dočekao da me vidi tu, tog dana, sretnog jer sam se oženio – jedva izgovara Amir.

U Srebrenici odnosno Potočarima gdje često ide nije dugo bio. U Sloveniji je, priča nam, i s obzirom na to da čeka da dobije slovenačko državljanstvo još ne može napuštati državu. A, jedva čeka, kazuje nam, da ode u Potočare.

  • Kada dođem u BiH odmah ću otići u Memorijalni centar i kroz fatihu i učenje iz Kur’ana reći svom babi da sam ostvario novi cilj, da se nadam do godine i djetetu, da dobijem svog nasljednika, da on nikada neće otići u zabora. To je moje obećanje koje ću, po zna koji put, dati na mezaru – iskren je Amir.

Amir se nada da će se Zerina i on ostvariti kao roditelji. Mada je o tome još rano govoriti, priznaje nam da su razgovarali o tome koja bi imena dali djeci kada ih dobiju.

  • Ako bude djevojčica zvala bi se Dalila, a bude li muško onda Ibrahim, po mom rahmetli ocu – priča on za Hayat.ba.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*